Multietničnost na Kosovu predstavlja jedan od velikih izazova sa kojim se suočava celokupno stanovništvo ovog područja. Multikulturalno građanstvo na Kosovu sastoji se, pored albanske zajednice koja predstavlja većinu, od srpske i ostalih nevećinskih zajednica, kao što su Romi, Egipćani, Aškalije, Turci i ostali. U ovakvom multietničkom društvu vazno je urediti odnose unutar zajednica i poštovati prava nevećinskih zajednica koja su garantovana Ustavom Kosova i određenim zakonima, tako što bi na osnovu i samog demokratskog principa ovog društva trebalo da se jednako poštuje ostvarivanje prava svih građana na Kosovu.
Najveći izazov u ovakvom društvu predstavlja upravo funkcionisanje albanske i srpske zajednice, kao dva potpuno različita naroda, duboko razorenih odnosa tokom prethodnog ratnog perioda i ostalih političkih sukoba, a koja dele istu teritoriju i svakodnevno žive, sarađuju, često i zavise jedni od drugih. Njihova različitost ogleda se, pre svega u jeziku, zatim u kulturi, običajima i istoriji. Na prvi pogled izgleda da nemaju nimalo sličnosti, ali upravo takva dva različita naroda spaja nešto što čini njihove živote i samu egzistenciju, a to je ista teritorija na kojoj žive, isti ciljevi vezani za budućnost na mestima na kojima žive, želje za napretkom i mirnim i boljim životom. Ta dva naroda dele i ono od čega možda i najviše njihova egzistencija zavisi, a to je posao, jer žele da rade ili već rade na istim poslovima, u istim institucijama i verovatno veći deo dana provode zajedno. U ovakvoj svakodnevici odsustvo znanja jezika ovih naroda predstavlja jedan od najvećih problema i najvažnijih uslova za uspešnu komunikaciju i saradnju. Mlađe populacije gotovo i da ne osećaju potrebu za poznavanjem jezika zajednica, ali ni kulture različitog naroda. Štaviše, često se i neprijateljski gleda prema običajima, kulturi i jeziku različitog naroda. Međutim, ono što u poslednjih par godina daje nadu za poboljšanjem ovakve situacije na Kosovu predstavlja upravo deljenje istih poslova i poboljšanje ekomonskog aspekta građana. Pripadnici različitih zajednica koji rade na istim poslovima imaju samo jedan cilj, a to je da rade svoj posao najbolje što mogu kako bi ga zadržali i bili plaćeni, od čega najviše zavisi kvalitet njihovog života. Da bi to ostvarili potrebno je da njihova komunikacija i saradnja budu na što većem nivou, a to samim tim znači i bolje međusobno poznavanje. Zajednička saradnja i posao čine da se približe jedni drugima i bolje upoznaju sa kulturom i istorijom različitog naroda. Kada ne bi imali međusobnu interakciju, ne bi mogli ništa od toga da ostvare i bilo bi teško prevazići barijere i predrasude koje godinama unazad postoje. Međusobno uvažavanje i poštovanje je neophodno za normalno funkcionisanje, ali je potrebno stvoriti dovoljno prostora za prihvatanje različitosti. Zbog toga je bitan uticaj sa svih nivoa vlasti, kako bi se stvorio prijatan ambijent za sve zajednice na Kosovu.
Svemu ovome doprinela je integracija, koja se desila u određenim institucijama na Kosovu, među kojima je najvažnije pravosuđe. Mnogo mladih iz srpske zajednice, među kojima sam i ja, dobilo je priliku da radi ili stažira u ovim institucijama, zajedno sa kolegama koje su albanske nacionalnosti. Na početku je bilo dosta problema oko poznavanja jezika i međusobne komunikacije, nije moglo da se razgovara bez prisustva prevodioca ili drugih kolega koje poznaju jezik druge nacionalnosti, ali želja za radom i ličnim usavršavanjem bila je jača od svih barijera. S obzirom na to da radnike u ovim institucijama čine uglavnom starija populacija, poznavanje srpskog ili albanskog jezika od strane određenih radnika koji su tu od ranije, mladima je znatno olakšalo početno upoznavanje i omogućilo međusobnu komunikaciju. Upravo to je motivisalo mlade ljude da na radnim mestima nauče bolje jezik drugog naroda i bliže upoznaju njihovu kulturu. Na početku je bilo zapisivanja reči koje su potrebne za čitanje i komuniciranje, a kasnije i spajanje tih reči u rečenice. Kao radniku u pravosudnom sistemu Kosova, bilo mi je potrebno da što bolje savladam albanski jezik kako bih svoj rad obavljala efikasnije, a želela sam i da što više ,,upijam“ iskustvo svih svojih kolega. Rad u prijatnom ambijentu je neophodan kako bi se došlo do najboljih rezultata na poslu, a to znači i bolje upoznavanje, približavanje kulture i običaja oba naroda. Međusobno pomaganje na poslu je takođe od ogromnog značaja i omogućava nam da bolje sarađujemo i ostvarimo željene ciljeve. Tokom prethodnih godina zajedničkog rada, koliko integracija traje, iskustva mnogih su pozitivna, napredovalo se po pitanju jezika, pa je mnogo mojih kolega naučilo jezik i više im nije potrebna asistencija prilikom komuniciranja sa radnicima druge nacionalnosti; posao se u određenim segmentima obavlja brže i efikasnije, čak i stranke imaju više poverenja u integrisane institucije na Kosovu.
Svesni činjenice da delimo prostor, posao i da vreme provodimo zajedno, postajemo zainteresovaniji za običaje i kulturu drugog naroda, za bolje međusobno upoznavanje i poštovanje. Svedok sam pozitivnih primera i kada su u pitanju verski praznici i njihovo međusobno poštovanje, kultura se sada bolje poznaje i različitosti se prihvataju. Kroz zajedničko obavljanje poslova, uspeli smo da nađemo način da bolje prihvatimo jedni druge i damo šansu našim odnosima. Imamo poverenja da se obratimo jedni drugima za pomoć i mimo poslovnog života, ali posao predstavlja osnov našeg odnosa, koji nam je pomogao da isti bolje izgradimo.
Zbog svega ovoga, smatram da nam je posao dao dobru šansu da se upoznamo i ukoliko bude više ovakvih prilika, većina će ići u istom pravcu, pa će pored poboljšanja kvaliteta života doći i do prijatnijeg ambijenta za međusobno funkcionisanje i druženje u budućnosti. To je društvo kojem treba težiti, jer je samo u takvim uslovima moguće bolje organizovati svoj život, upoznati ljude koji žive pored nas i timskim radom pomagati jedni drugima da izgradimo bolje živote. Upravo takvu budućnost vidim – kroz otvaranje više šansi za zaposlenje u multietničkom društvu, među kojima je integracija određenih institucija koja se desila na Kosovu i koja je rezultirala dobrim prilikama za mnoge, pre svega mlade, ali i starije građane ovog društva.
Milena Petković, pravnik
Milena Petković rođena je 01.06.1992. godine u Gnjilanu. Akademske studije prava upisala je 2011. godine na Prištinskom univerzitetu sa privremenim sedištem u Mitrovici i završila 2016. godine sa visokim prosekom. Od 2017. godine aktivna je u integrisanom pravosuđu na Kosovu, a pravosudni ispit položila 2019. godine u Prištini. Sada se aktivno bavi borbom protiv nasilja u porodici i sarađuje sa nevladinim sektorom.